♡ If your baby is "beautiful and perfect, never cries or fusses, sleeps on schedule and burps on demand, an angel all the time," you’re the grandma.♡
Ako je tvoja beba "lijepa i savršena, nikada ne plače i nije nemirna, spava po rasporedu i podriguje se na zahtjev, anđeo cijelo vrijeme", ti si baka.
4.6.20
No komentara
31.12.19
No komentara
 |
| ☆ Sve najbolje u 2019! Wishing you the best of both worlds in 2019! ☆ |
24.12.18
No komentara
 |
| Sve najbolje ☆ Happy Holidays! |
24.12.17
No komentara
 |
| ♡ If your baby is "beautiful and perfect, never cries or fusses, sleeps on schedule and burps on demand, an angel all the time," you’re the grandma.♡ |
Ako je tvoja beba "lijepa i savršena, nikada ne plače i nije nemirna, spava po rasporedu i podriguje se na zahtjev, anđeo cijelo vrijeme", ti si baka.
9.11.17
4
komentara
 |
| ☆ Sapore di sale, sapore di mare, un gusto un po' amaro di cose perdute, di cose lasciate lontano da noi*☆ |
19.7.17
2
komentara
24.12.16
1 komentara
 |
| ☆ My virtual kitchen is temporarily closed, but it does not mean that you are not welcome to flip-flop through it. ☆ |
Virtualna kuhinja Lake kuharice privremeno je zatvorena, ali ne znači da niste dobro došli isprobati sve što je do sada pripremljeno.
1.8.16
4
komentara
 |
| ☆ Street food market in Graz, Austria ☆ |
| Autor ovog posta i svih fotografija je moj sin Tomo. Napomena autora: iako ovaj članak sadržava poneku lascivnu sliku one su više pogubne za vaš želudac nego za vašu vezu/brak.  |
| Bilo je živo! |
Street food ili po naški ulična hrana je već nekoliko godina vrlo popularan, relativno jeftin i zdrav način da zadovoljimo naša nepca, želudac i znatiželju. Iako ga se često stavlja u „isti koš“ sa fast food-om postoje neke ključne razlike. Dok je fast food najčešće vezan za lance prehrane iz SAD-a i nudi potrošačima nezdravu i jeftinu hranu, street food je neka „zlatna sredina“ između McDonalds-a i klasičnih restorana. U svojim prenamijenjenim vozilima, štandovima i kioscima „ulični“ kuhari nude etničku hranu rađenu sa svježim namirnicama uz poneki „twist“ kako bi se istaknuli među konkurencijom. A u velikim multikulturalnim sredinama, kao što je Graz, konkurencija je svake godine sve jača. Tamo se već, s velikim uspjehom, treću godinu zaredom organizira Street food market. Ovaj trodnevni festival „uličnih gurmana“ nudi za svakoga ponešto.
Oko 40-ak izlagača raznolikog etničkog podrijetla za vas spremaju tradicionalna jela iz njihovih domovina, među ostalima nađu se i nove varijante popularnih jela i slastica kao što su štajerske knedle i štrukli sa ludim kombinacijama te milijun vrsta prženih krumpirića i hamburgera (želi li netko pljeskavicu od klokana ili Kobe goveda?).
Posebno nam je bilo drago da je i Hrvatska bila zastupljena sa istarskim tartufima (panna cotta i tartufi, genijalna kombinacija), dalmatinskim fritulama na bezbroj načina, te zanimljivim ribljim specijalitetima koje, nažalost, ne možete naći u restoranima na našoj obali.
Zbog ograničenog kapaciteta želuca, ali i novčanika (iako je hrana nešto jeftinija od restorana, opet je za naše uvjete malkice preskupa) nismo stigli probati sve što je festival imao u ponudi. Ono što smo uspjeli staviti u naša usta nas je pozitivno iznenadilo.
Od popularnog crnog hamburgera sa lososom, portugalske riblje juhe, havajskog hot dog-a s avokadom i limetom pa sve do japanskih
takoyaki okruglica, kuhanih tibetanskih „torbica“ s mesom i povrćem i tajlandske pržene varijante istih ostali smo oduševljeni kvalitetom i okusom hrane.
Zbog gore navedenih ograničenja nismo mogli zadovoljiti sve naše gurmanske želje, pa smo bili primorani samo očima jesti specijalitete afričke, arapske, indijske, australske, irske, engleske, španjolske i domaće kuhinje. Ako se netko odvaži otići na ovakav tip festivala par savjeta:
 |
| Štrudle s kestenom |
 |
| Panna cotta s preljevom od čokolade i istarskim tartufima |
 |
| Paella sa školjkama i račićima |
 |
| Crni hamburger s lososom |
 |
| Japanske takoyaki okruglice |
 |
| Tibetanske pržene „torbice“ |
- nemojte ići praznog želuca jer ćete nakon par sati vjerojatno izaći praznog novčanika;
- probajte doći malo prije otvaranja ulaza kako biste mogli naći mjesto za stolovima i
- oboružajte se tekućinom jer su neka jela pošteno ljuta.
30.5.16
3
komentara
Dolazi nam nova godina! - New year is comming!
24.12.15
7
komentara
 |
☆ Svima želim sve, sve, sve najbolje i najdivnije u idućoj godini! Od srca. ☆
|
Prošla godina bila mi je strašna. Ova je bila malčice bolja, a za iduću se ne usudim nadati. Kuća mi je u nesvijesti, nisam ispekla niti JEDAN, baš ni jedan kolač, keksić ili što već. Nisam ih ni kupila. Ne planiram nikakve jelovnike. Ne planiram, osim tate i kćeri, nikakve goste. Poklone sam kupila danas, preko Interneta. Valjda će stići prije Nove godine. Ako neće, neću se previše uzrujavati. Kroz prozore, kada sine sunce, jedva vidim. Nemam ni bor, ni zimzeleni aranžman. Imam samo dvije Božićne zvijezde. Teško mi je sjediti, stajati ili ležati. Baš sam, uz sve ostalo, preležala gadnu virozu. Više me zaista ništa ne može iznenaditi. Svaki dan provedem više od dva sata na fizikalnoj. Ako ne sretnem nikog poznatog, čitam knjigu koja je fascinantno dobra i grozna. Nije laka i praznična. Vrlo je prigodna za okruženje prepuno razne boli. Noću gledam tamnu i nasilnu seriju koja je spoj mojeg najomiljenijeg žanra smještenog u mojem najomiljenijem gradu, u njegovim najtamnijim zakutcima. Pokušavam dokučiti koji su to dijelovi grada u odnosu na onaj gdje sam živjela. Dakle, definitivno nisam u nekakvom Jingle bells ili White Christmas raspoloženju. Kako bilo, za sve koje do zadnjega ne znaju što bi (ma nema takvih među vama, uzalud se nadam, zar ne?) spremale ili nemaju volje za neke velike preparancije predlažem nekoliko lakih ribljih, posnih jela koja izlaze iz stereotipa i neke domaće sitne kolače (pišingeri i medenjaci), ali i kolačiće koji su nekako bliski meni dragom podneblju Bliskog istoka, tj. Jeruzalema ili Betlehema.
23.12.14
9
komentara
 |
| Stiže nova 2014. godina ☆ The new 2014 year is arriving. |
28.12.13
6
komentara
 |
| ☆ Summer holidays are over, I'm back and Easy Cook's kitchen is open again! ☆ |
Annus horribilis
Godina je još daleko od završetka, ali već sada mogu zaključiti da ću je pamtiti kao Annus horribilis – strašnu, nesretnu godinu. Svaka godina u kojoj izgubite nekog voljenog mora biti takva. I iako se obično veli kako vrijeme liječi bol i tugu, nije tako. Oni uvijek i zauvijek ostanu u srcu. Lakše se podnose, ali ništa više. Moram priznati da još uvijek nisam do kraja svjesna onoga „nikada više“, a nisam jer ne želim i ne mogu biti. Kao da stalno odgađam potpunu i posvemašnju bol i propuštam samo male dijelove, tek onoliko koliko mogu podnijeti. Svi koji su prošli ovo što prolazim, znaju o čemu pričam. Ostali ne mogu pojmiti. To je jednostavno tako. Ili jesi ili nisi član ovog kluba u kojem nitko ne želi biti, ali mu se svi, kad – tad, pridruže. Članovi su, baš kao i ja, u početku jadni, žalosni, plačljivi, deprimirani, svadljivi, nervozni, dekoncentrirani. Nemojte nam zamjeriti. Ne još. Dajte nam vremena da prihvatimo novonastalu situaciju, da se pomirimo s njome i da započnemo život koji od sada dijelimo na prije i poslije. Hvala na razumijevanju.
Hvala svima vama koje ste imale lijepu riječ utjehe i ipak, povremeno, navratile na blog koji sam posve zanemarila zbog svih gore navedenih razloga. Sada se nastojim vratiti u našu malu zajednicu koja mi puno znači jer imam osjećaj da se zaista poznajemo i dijelimo puno toga lijepog.
Godina je još daleko od završetka, ali već sada mogu zaključiti da ću je pamtiti kao Annus horribilis – strašnu, nesretnu godinu. Svaka godina u kojoj izgubite nekog voljenog mora biti takva. I iako se obično veli kako vrijeme liječi bol i tugu, nije tako. Oni uvijek i zauvijek ostanu u srcu. Lakše se podnose, ali ništa više. Moram priznati da još uvijek nisam do kraja svjesna onoga „nikada više“, a nisam jer ne želim i ne mogu biti. Kao da stalno odgađam potpunu i posvemašnju bol i propuštam samo male dijelove, tek onoliko koliko mogu podnijeti. Svi koji su prošli ovo što prolazim, znaju o čemu pričam. Ostali ne mogu pojmiti. To je jednostavno tako. Ili jesi ili nisi član ovog kluba u kojem nitko ne želi biti, ali mu se svi, kad – tad, pridruže. Članovi su, baš kao i ja, u početku jadni, žalosni, plačljivi, deprimirani, svadljivi, nervozni, dekoncentrirani. Nemojte nam zamjeriti. Ne još. Dajte nam vremena da prihvatimo novonastalu situaciju, da se pomirimo s njome i da započnemo život koji od sada dijelimo na prije i poslije. Hvala na razumijevanju.
Hvala svima vama koje ste imale lijepu riječ utjehe i ipak, povremeno, navratile na blog koji sam posve zanemarila zbog svih gore navedenih razloga. Sada se nastojim vratiti u našu malu zajednicu koja mi puno znači jer imam osjećaj da se zaista poznajemo i dijelimo puno toga lijepog.
2.9.13
13
komentara
 |
| ☆ My virtual kitchen is temporarily closed, but it does not mean that you are not welcome to browse through it. ☆ |
Virtualna kuhinja Lake kuharice privremeno je zatvorena, ali ne znači da niste dobro došli isprobati sve što je do sada pripremljeno.
1.8.13
7
komentara
 |
| //Brioni island: Adriatic sea paradise for Nature lovers.// U zadnje sam vrijeme malo nemarna u posjećivanju drugih blogova. Za to imam opravdanje: pripremala sam se za konferenciju i radila još puno drugih stvari koje su mi oduzimale i radni i „neradni“ dio dana. Konferencija je prošla, ali ne i obaveze – uvijek se stvore neke nove! No, evo da s vama podijelim ono malo sasvim neobaveznog i razgaljujućeg. |
Ljepota prirode
Posjet ovakvoj ljepoti zaista odmara dušu. Kada slušam o kojekakvim „duhovnim obnovama“ (zaista pretenciozan naziv), uvijek se radi o nekim, navodno, uzvišenim i mističnim ritualima u zagušljivim dvoranama prepunima nezadovoljnih i praznih ljudi (jer zašto ih mora obnavljati netko drugi?). Nikada se ne radi o prirodi i njezinim ritualima. Ima li išta ljepše od skupina srna, srndaća i divokoza na livadi? Ljepše od pjeva ptica i mirisa mediteranskog bilja i cvijeća u sumrak? Ljepše od laganog mreškanja mora koje kotrlja kamenčiće na obali? Mislim da nema. Mislim da snagu, ljepotu i punoću duše crpimo jedino iz prirode. Samo nas ona svodi na pravu mjeru beznačajne, male jedinke u zemaljskom prostranstvu. Zato prirodu uništavaju oni kojima je smisao života zgrtanje materijalnog i poniženje drugih, ne vole da ih išta podsjeti da su, u nekom poretku na koji ne mogu utjecati, ipak samo bespomoćne jedinke. Trude se i izazivaju bijes koji će, jednog dana, pomesti sve pred sobom. Više nećemo moći živjeti na Zemlji. Naravno, do tada će proći možda i hiljadu godina, ali nije dobar osjećaj pripadati vrsti koja uništava sve što ne razumije, što je drukčije i čega se boji.
Ljepota Briona
No, da se vratim na ove rajske otoke. Nije čudo, da je od svih otoka u Jadranu, Tito, taj stari bonvivan koji je volio sve naj (žene, cigare, whiskey, aute, vlast), odabrao Brione za svoju ljetnu rezidenciju. Naša obala ima lijepih mjesta, divnih otoka, ali Brioni su posebni. Sve je na njima: šume, more, livade, plaže; divlje, slobodne životinje; povijesni biljezi od najranijih vremena. Putem do Mediternaskog vrta prolazi se pokraj livada prepunih srna i mladunčadi koje, čim nanjuše i opaze čovjeka, bježe daleko, daleko ........... Svakako posjetite.
Hoteli
Svih ovih godina spavala sam u hotelu Istra koji je povezan sa starim hotelom Neptun. Ove godine sam uspjela dobiti sobu s pogledom na more. Ranijih godina bio je pogled na park. I jedno i drugo jednako je prekrasno. Na balkonu je lijepa garnitura za sjedenje. Nadala sam se da ću barem jedno jutro u miru popiti prvu kavu upravo tu. Nisam bila te sreće jer sam nekako stalno bila u žurbi. Eh!
Dakle, dok je Istra sva modernizirana, Neptun je još uvijek zaostao u nekim drugim vremenima, škripav je, sa starinskim namještajem, s nerazmjerno velikim ili malim sobama. Poznajem ih puno kojima upravo to odgovara, retro stil, tako ga zovu. Kako sam osoba koja živi na rubu sadašnjosti prema budućnosti, retro nije nešto za čime bih čeznula, barem ne što se hotelskog smještaja tiče. No, s hranom je drukčije.
Hrana
Na žalost, ovdje hrana nije nešto: svaki dan isto, uz sasvim male varijacije. Piletina, svinjetina, riba. Salate. Povrće. Rižoto s dagnjama. Dagnje s ječmenom kašom. Mlado, dinstano zelje s krumpirom (umjesto blitve i krumpira). Štrudle sa sirom ili jabukama. Moussevi u čašicama. Voće.
Sada, kada sve ovako pobrojim, i ne čini se tako loše, zar ne? Pa ipak, u Istri bez dobre istarske hrane, e to je zabrinjavajuće. Ćevapčići, pljeskavice i ražnjići nisu istarski. Nije ni pita krumpiruša (iako vrlo fina). Nisu ni juhe iz vrećice, peciva iz celofana, ukiseljena cikla u svibnju. Svježeg kruha ili peciva jednostavno nema, kao da otok nije svega 15 minuta od kopna i kao da je teško ispeči domaći kruh. A što je s finom talijanskom spizom? Brioni su nekada bili pod vlašću Venecije, zašto se to ne bi vidjelo i u kuhinji? Ne znam, možda, s obzirom da još nije počela sezona, kuhari spavaju zimski san. Možda je tokom sezone sve bolje, raznovrsnije i onako po istarsko – venecijanski? Nadam se. Večera u restoranu Viking, kod Limskog kanala, jednako je razočarala. Blitva s prekuhanim krumpirom, malo previše sladak tiramisu, gnjecavi rižoto s dagnjama i lignjama (izvađenima iz leda, najvjerojatnije). Cijene paprene.
Rovinj
U Rovinju nisam bila od sredine 80-ih, a i tada službeno. Ova posjeta bila je vrlo, vrlo kratka, taman dovoljna za laganu šetnju kroz živopisne uličice sve do crkve sv. Eufemije, Crkva je kičasto lijepa iznutra, prepuna vitraža, slika i kipova. Za spomen, jer znam da bi voljela, upalih jednu dušicu za dragu prijateljicu koja je otišla prije par godina. Trenutak uzdaha.
Koki i ostali lijepi stanovnici fazanerije
Koki, poznati kakadu, još uvijek boravi, s ostalim pticama, u fazaneriji. Hladno je, a tek kasnije će, kada zatopli, u svoj kavez blizu glavnog pristaništa i hotela. Koki je zvijezda Briona. Najprije se nije htio pojaviti, već je iz svojih odaja povremeno viknuo (odazivao se na moje uporno zvanje i zviždanje): „Koki“. Konačno sam mu dojadila, a kako se skupilo još nekoliko ljudi, zaključio je da ipak ima dovoljno publike za nastup na otvorenom. Posve nam se približio i ponavljao svoje ime, ali govorio i „Kako si ti?“, smijao se baš kao čovjek, „Ha, ha, ha, hahahaha!“. Kada sam mu rekla „Tito“, ponovio je bez imalo krzmanja riječ svojeg dragog, prvog vlasnika.
Do njega je u kavezu prekrasna ara, prava pozerka, manekenka koja se obožava slikati. Nešto dalje, paunovi koji imaju tri velika ograđena prostora po kojima plaho šeću, ali na žalost, divne repove drže skupljene.
Uvjeti komentiranja/ Comments Policy
16.5.13
10
komentara
27.12.12
13
komentara
 |
| There is no Lisbon without fado, no fado without Lisbon Nema Lisabona bez fada, ni fada bez Lisabona |
Prošli tjedan provela sam u divnom Lisabonu. Čudesna je to zemlja, Portugal. Poznat je po dobroj kuhinji, ljubavnim napitcima i melankoličnom fadu.
"Ljubav je oganj što nevidljivo gori,
rana što boli, al se ne osjeća...."
Tako pjeva portugalski pjesnik 16. stoljeća Camões.
U sigurnim lukama još uvijek žive sjene slavnih moreplovaca koji su otkrivali kontinente, donosili novine i staru damu Evropu upoznavali s nepoznatim stvarima, ljudima i običajima. Odlazili su i neminovno se vraćali u Lisbou, divni Lisabon. Zbog slanog vjetra koji tamo često puše, Lisabon podrhtava od strasti kao žena prije očekivanog susreta sa svojim ljubavnikom. Kada fado pjevači, onako meko i nježno zapjevaju o svojoj Lisboi (Lišboa), poželim tamo živjeti i biti dio tog osjećaja.
Fado
Fado je pjesma o strasti, ljubavi, tuzi, gubitku, sudbini, snazi, vremenu, ljepoti ..... Emocija u svakom stihu i zvuku gitare. Samo jako mladi i jako stari ne osjećaju ili ne vole fado.
U kuće fada ne ide se jesti. Ide se pomalo meziti uz gusti i pitki porto ili drugo izvrsno portugalsko vino. U Alfami slušala sam fado i zaljubila se u Lisabon, grad i ljude. Do te večeri, dvojila sam: sviđa li mi se Lisabon ili mi se ne sviđa posebno. Nakon fada, prepune duše i sa teškim, vlažnim zrakom u kosi, osjećala sam se dijelom ovog divnog grada.
Praça Marquês de Pombal, Avenida da Liberdade, Baixa, Praça do Comercio, Tejo
Hotel mi se nalazio na kamenčić od Trga markiza Pombala, a prekrasna Avenija slobode vodila je do samog centra grada. Već prvi dan ostala sam neugodno zaprepaštena: svi pločnici bili su u sitnoj, bijeloj kaldrmi. Kako se Lisabon smjestio na 7 brežuljaka, ulice idu gore-dolje, sve je neravno, vijugavo, uglavnom, pakleno za hodanje u bilo kakvim potpeticama. Drugi dan sam promijenila cipele. Sredinom Avenide da Liberdade prostire se prekrasno, sjenovito šetalište.
Kako se prema centru i rijeci ide nizbrdo, šetnja je laka i brzo se stigne. Druga je priča kada se isti put mora prevaliti uzbrdo.
Glavna ulica, Rua Augusta, podsjeća na naš Stradun. Prepuna je trgovina, kafića, restorana i ljudi. Završava impozantnim trijumfalnim vratima, Arco da Rua Augusta. Najveći problem mi je bilo nepoznavanje jezika, čak i osnova, osim obrigado (hvala). Nikako da se snađem u labirintu ulica, nikako da se orijentiram. U takvim ulicama možeš se vrtjeti do beskonačnosti i stalno promašiti ono što tražiš. Kako god, predivno vrijeme, na mahove baš vruće, izmamilo je Lisbonjane da uživaju ispijajući odličnu kavu (espresso košta 60 – 70 centi), jedući svoje divne doçarie, a naročito meni najdraže Pastéis de nata. Ja sam pak izgarala na vrelom suncu na Praça do Comercio ili Terreiro do Paço koji se veličanstveno prostire sve do rijeke Tejo. Obožavam gradove koji se ne boje svojih rijeka.
Alfama, Belém
Događanje u kojem sam sudjelovala odvijalo se na samom rubu živopisne Alfame. Ovdje svaka fasada priča svoju priču, svaka je drukčija i posebna. Najstariji dio Lisabona opstaje i kao najsiromašniji. Besciljno lutanje labirintom uskih ulica najljepše je, a uvijek je moguće pronaći koju živu ćesmu i osvježiti se. Uostalom, Afama je izvedenica arapskog Al-hamma, riječi koja znači fontana ili kupalište.
Belém je također dio Lisabona, a najpoznatiji je po Pastéis de Belém, iako su njegovi nejestivi dijelovi također izuzetno zanimljivi. Na žalost, kako su stotine turista nagrnule da pojedu ili kupe ove kolače, odustala sam od čekanja u dugom redu. Da li uopće postoji najbolje vrijeme za lagano, osamljeno, pregledavanje svega što bi me zanimalo? Kako u gužvi osjetiti duh vremena, ljepote i povijesti?
Bakalar, porto i mandragora
Neću puno pisati o više nego odličnoj portugalskoj kuhinji koja je u sebi premiješala okuse svojih kolonija. Riba (bakalar) i povrće prevladavaju. Portugalci se hvale da imaju 365 recepata za pripremu bakalara. Za Portugalce se veli da žive od bakalara, a preživljuju od sanja. Slatko, slano i ljuto miješaju se. Pije se dobro vino, porto je odličan.
Miomiris pečenih marona širi se ulicama (2€ mjerica). U Alfami sam zatekla dvojicu ribara kako peku na žaru poveće komade neke bijele ribe. Vrijeme je ručka. Neugledni barovi nude odlična, jeftina jela. Izlozi su puni slastica, riba, rakova i plodova mora.
Nekada, još od dana poznatog moreplovca Ameriga Vespuccija Portugalke su koriste magični korijen mandragore, biljke koja izaziva ljubavno uzbuđenje (ili smrt). U Srednjem vijeku mandragora je bila cijenjena u cijeloj Evropi, a danas je se sjećaju jedino iscjelitelji Magreba i Portugala. Na jela ili napitke s mandragorom nisam naišla, ali nadam se da ću drugi puta biti bolje sreće. Da, da, drugi puta: Lisboa i Portugal imaju magičnu privlačnost i želim opet doći, onako opušteno i bez obaveza.
p.s.
Draga lusitania ljubazno mi je ponudila da se nađemo, što sam imala najbolju volju i ostvariti. Prije puta. Kada još nisam bila sigurna kako će mi izgledati dani u Lisabonu. Na žalost, svaki dan bio je ispunjen, od 10 - najmanje 19 h. Ili iscjepkan. Od susreta ništa. Žao mi je, ali idući put ....... Havala, lusitania.
18.10.12
13
komentara
 |
| ☆ My virtual kitchen is temporarily closed, but it does not mean that you are not welcome to browse through it. ☆ |
Virtualna kuhinja Lake kuharice privremeno je zatvorena, ali ne znači da niste dobro došli isprobati sve što je do sada pripremljeno.
26.7.12
13
komentara
 |
| ☆ Next 2 months my blog is under the FBI Gloves investigation. Welcome, FBI agents! ☆ |
4.3.12
15
komentara
