Laka kuharica: Putopis

Food porn - a report from the Street food market, Graz by Laka kuharica: Street food market

☆ Street food market in Graz, Austria ☆

Autor ovog posta i svih fotografija je moj sin Tomo.

Napomena autora: iako ovaj članak sadržava poneku lascivnu sliku one su više pogubne za vaš želudac nego za vašu vezu/brak.

Food porn - a report from the Street food market, Graz by Laka kuharica: very lively!

Bilo je živo!

Street food ili po naški ulična hrana je već nekoliko godina vrlo popularan, relativno jeftin i zdrav način da zadovoljimo naša nepca, želudac i znatiželju. Iako ga se često stavlja u „isti koš“ sa fast food-om postoje neke ključne razlike. Dok je fast food najčešće vezan za lance prehrane iz SAD-a i nudi potrošačima nezdravu i jeftinu hranu, street food je neka „zlatna sredina“ između McDonalds-a i klasičnih restorana. U svojim prenamijenjenim vozilima, štandovima i kioscima „ulični“ kuhari nude etničku hranu rađenu sa svježim namirnicama uz poneki „twist“ kako bi se istaknuli među konkurencijom. A u velikim multikulturalnim sredinama, kao što je Graz, konkurencija je svake godine sve jača. Tamo se već, s velikim uspjehom, treću godinu zaredom organizira Street food market. Ovaj trodnevni festival „uličnih gurmana“ nudi za svakoga ponešto.

Food porn - a report from the Street food market, Graz by Laka kuharica: strudel with chestnut filling.

Štrudle s kestenom

Oko 40-ak izlagača raznolikog etničkog podrijetla za vas spremaju tradicionalna jela iz njihovih domovina, među ostalima nađu se i nove varijante popularnih jela i slastica kao što su štajerske knedle i štrukli sa ludim kombinacijama te milijun vrsta prženih krumpirića i hamburgera (želi li netko pljeskavicu od klokana ili Kobe goveda?).

Food porn - a report from the Street food market, Graz by Laka kuharica: panna cotta with Istrian truffles.

Panna cotta s preljevom od čokolade i istarskim tartufima

Posebno nam je bilo drago da je i Hrvatska bila zastupljena sa istarskim tartufima (panna cotta i tartufi, genijalna kombinacija), dalmatinskim fritulama na bezbroj načina, te zanimljivim ribljim specijalitetima koje, nažalost, ne možete naći u restoranima na našoj obali.

Food porn - a report from the Street food market, Graz by Laka kuharica: paella with shrimps and mussels.

Paella sa školjkama i račićima

Zbog ograničenog kapaciteta želuca, ali i novčanika (iako je hrana nešto jeftinija od restorana, opet je za naše uvjete malkice preskupa) nismo stigli probati sve što je festival imao u ponudi. Ono što smo uspjeli staviti u naša usta nas je pozitivno iznenadilo.

Food porn - a report from the Street food market, Graz by Laka kuharica: black hamburger with salmon.

Crni hamburger s lososom

Od popularnog crnog hamburgera sa lososom, portugalske riblje juhe, havajskog hot dog-a s avokadom i limetom pa sve do japanskih

Food porn - a report from the Street food market, Graz by Laka kuharica: Japanese takoyaki dumplings.

Japanske takoyaki okruglice

takoyaki okruglica, kuhanih tibetanskih „torbica“ s mesom i povrćem i tajlandske pržene varijante istih ostali smo oduševljeni kvalitetom i okusom hrane.

Laka kuharica: Tibetan fried stuffed pasta.

Tibetanske pržene „torbice“

Zbog gore navedenih ograničenja nismo mogli zadovoljiti sve naše gurmanske želje, pa smo bili primorani samo očima jesti specijalitete afričke, arapske, indijske, australske, irske, engleske, španjolske i domaće kuhinje. Ako se netko odvaži otići na ovakav tip festivala par savjeta:

nemojte ići praznog želuca jer ćete nakon par sati vjerojatno izaći praznog novčanika;
probajte doći malo prije otvaranja ulaza kako biste mogli naći mjesto za stolovima i
oboružajte se tekućinom jer su neka jela pošteno ljuta.

A što se nas tiče, postali smo fanovi ovakvog tipa kuhinje. Hrana je fina, kvalitetna i brza, a izbor je više nego dovoljan da zadovolji svakog kulinarskog „avanturista“.

Uvjeti komentiranja

30.5.16 3 komentara

//Brioni island: Adriatic sea paradise for Nature lovers.//

U zadnje sam vrijeme malo nemarna u posjećivanju drugih blogova. Za to imam opravdanje: pripremala sam se za konferenciju i radila još puno drugih stvari koje su mi oduzimale i radni i „neradni“ dio dana. Konferencija je prošla, ali ne i obaveze – uvijek se stvore neke nove! No, evo da s vama podijelim ono malo sasvim neobaveznog i razgaljujućeg.

Ljepota prirode

Posjet ovakvoj ljepoti zaista odmara dušu. Kada slušam o kojekakvim „duhovnim obnovama“ (zaista pretenciozan naziv), uvijek se radi o nekim, navodno, uzvišenim i mističnim ritualima u zagušljivim dvoranama prepunima nezadovoljnih i praznih ljudi (jer zašto ih mora obnavljati netko drugi?). Nikada se ne radi o prirodi i njezinim ritualima. Ima li išta ljepše od skupina srna, srndaća i divokoza na livadi? Ljepše od pjeva ptica i mirisa mediteranskog bilja i cvijeća u sumrak? Ljepše od laganog mreškanja mora koje kotrlja kamenčiće na obali? Mislim da nema. Mislim da snagu, ljepotu i punoću duše crpimo jedino iz prirode. Samo nas ona svodi na pravu mjeru beznačajne, male jedinke u zemaljskom prostranstvu. Zato prirodu uništavaju oni kojima je smisao života zgrtanje materijalnog i poniženje drugih, ne vole da ih išta podsjeti da su, u nekom poretku na koji ne mogu utjecati, ipak samo bespomoćne jedinke. Trude se i izazivaju bijes koji će, jednog dana, pomesti sve pred sobom. Više nećemo moći živjeti na Zemlji. Naravno, do tada će proći možda i hiljadu godina, ali nije dobar osjećaj pripadati vrsti koja uništava sve što ne razumije, što je drukčije i čega se boji.

Ljepota Briona

No, da se vratim na ove rajske otoke. Nije čudo, da je od svih otoka u Jadranu, Tito, taj stari bonvivan koji je volio sve naj (žene, cigare, whiskey, aute, vlast), odabrao Brione za svoju ljetnu rezidenciju. Naša obala ima lijepih mjesta, divnih otoka, ali Brioni su posebni. Sve je na njima: šume, more, livade, plaže; divlje, slobodne životinje; povijesni biljezi od najranijih vremena. Putem do Mediternaskog vrta prolazi se pokraj livada prepunih srna i mladunčadi koje, čim nanjuše i opaze čovjeka, bježe daleko, daleko ........... Svakako posjetite.

Hoteli

Svih ovih godina spavala sam u hotelu Istra koji je povezan sa starim hotelom Neptun. Ove godine sam uspjela dobiti sobu s pogledom na more. Ranijih godina bio je pogled na park. I jedno i drugo jednako je prekrasno. Na balkonu je lijepa garnitura za sjedenje. Nadala sam se da ću barem jedno jutro u miru popiti prvu kavu upravo tu. Nisam bila te sreće jer sam nekako stalno bila u žurbi. Eh!
Dakle, dok je Istra sva modernizirana, Neptun je još uvijek zaostao u nekim drugim vremenima, škripav je, sa starinskim namještajem, s nerazmjerno velikim ili malim sobama. Poznajem ih puno kojima upravo to odgovara, retro stil, tako ga zovu. Kako sam osoba koja živi na rubu sadašnjosti prema budućnosti, retro nije nešto za čime bih čeznula, barem ne što se hotelskog smještaja tiče. No, s hranom je drukčije.

Hrana

Na žalost, ovdje hrana nije nešto: svaki dan isto, uz sasvim male varijacije. Piletina, svinjetina, riba. Salate. Povrće. Rižoto s dagnjama. Dagnje s ječmenom kašom. Mlado, dinstano zelje s krumpirom (umjesto blitve i krumpira). Štrudle sa sirom ili jabukama. Moussevi u čašicama. Voće.
Sada, kada sve ovako pobrojim, i ne čini se tako loše, zar ne? Pa ipak, u Istri bez dobre istarske hrane, e to je zabrinjavajuće. Ćevapčići, pljeskavice i ražnjići nisu istarski. Nije ni pita krumpiruša (iako vrlo fina). Nisu ni juhe iz vrećice, peciva iz celofana, ukiseljena cikla u svibnju. Svježeg kruha ili peciva jednostavno nema, kao da otok nije svega 15 minuta od kopna i kao da je teško ispeči domaći kruh. A što je s finom talijanskom spizom? Brioni su nekada bili pod vlašću Venecije, zašto se to ne bi vidjelo i u kuhinji? Ne znam, možda, s obzirom da još nije počela sezona, kuhari spavaju zimski san. Možda je tokom sezone sve bolje, raznovrsnije i onako po istarsko – venecijanski? Nadam se. Večera u restoranu Viking, kod Limskog kanala, jednako je razočarala. Blitva s prekuhanim krumpirom, malo previše sladak tiramisu, gnjecavi rižoto s dagnjama i lignjama (izvađenima iz leda, najvjerojatnije). Cijene paprene.

Rovinj

U Rovinju nisam bila od sredine 80-ih, a i tada službeno. Ova posjeta bila je vrlo, vrlo kratka, taman dovoljna za laganu šetnju kroz živopisne uličice sve do crkve sv. Eufemije, Crkva je kičasto lijepa iznutra, prepuna vitraža, slika i kipova. Za spomen, jer znam da bi voljela, upalih jednu dušicu za dragu prijateljicu koja je otišla prije par godina. Trenutak uzdaha.

Koki i ostali lijepi stanovnici fazanerije

Koki, poznati kakadu, još uvijek boravi, s ostalim pticama, u fazaneriji. Hladno je, a tek kasnije će, kada zatopli, u svoj kavez blizu glavnog pristaništa i hotela. Koki je zvijezda Briona. Najprije se nije htio pojaviti, već je iz svojih odaja povremeno viknuo (odazivao se na moje uporno zvanje i zviždanje): „Koki“. Konačno sam mu dojadila, a kako se skupilo još nekoliko ljudi, zaključio je da ipak ima dovoljno publike za nastup na otvorenom. Posve nam se približio i ponavljao svoje ime, ali govorio i „Kako si ti?“, smijao se baš kao čovjek, „Ha, ha, ha, hahahaha!“. Kada sam mu rekla „Tito“, ponovio je bez imalo krzmanja riječ svojeg dragog, prvog vlasnika.

Do njega je u kavezu prekrasna ara, prava pozerka, manekenka koja se obožava slikati. Nešto dalje, paunovi koji imaju tri velika ograđena prostora po kojima plaho šeću, ali na žalost, divne repove drže skupljene.

Uvjeti komentiranja/ Comments Policy

16.5.13 10 komentara

There is no Lisbon without fado, no fado without Lisbon
Nema Lisabona bez fada, ni fada bez Lisabona

Prošli tjedan provela sam u divnom Lisabonu. Čudesna je to zemlja, Portugal. Poznat je po dobroj kuhinji, ljubavnim napitcima i melankoličnom fadu.

"Ljubav je oganj što nevidljivo gori,

rana što boli, al se ne osjeća...."

Tako pjeva portugalski pjesnik 16. stoljeća Camões.

U sigurnim lukama još uvijek žive sjene slavnih moreplovaca koji su otkrivali kontinente, donosili novine i staru damu Evropu upoznavali s nepoznatim stvarima, ljudima i običajima. Odlazili su i neminovno se vraćali u Lisbou, divni Lisabon. Zbog slanog vjetra koji tamo često puše, Lisabon podrhtava od strasti kao žena prije očekivanog susreta sa svojim ljubavnikom. Kada fado pjevači, onako meko i nježno zapjevaju o svojoj Lisboi (Lišboa), poželim tamo živjeti i biti dio tog osjećaja.

Fado

Fado je pjesma o strasti, ljubavi, tuzi, gubitku, sudbini, snazi, vremenu, ljepoti ..... Emocija u svakom stihu i zvuku gitare. Samo jako mladi i jako stari ne osjećaju ili ne vole fado.

U kuće fada ne ide se jesti. Ide se pomalo meziti uz gusti i pitki porto ili drugo izvrsno portugalsko vino. U Alfami slušala sam fado i zaljubila se u Lisabon, grad i ljude. Do te večeri, dvojila sam: sviđa li mi se Lisabon ili mi se ne sviđa posebno. Nakon fada, prepune duše i sa teškim, vlažnim zrakom u kosi, osjećala sam se dijelom ovog divnog grada.

Praça Marquês de Pombal, Avenida da Liberdade, Baixa, Praça do Comercio, Tejo

Hotel mi se nalazio na kamenčić od Trga markiza Pombala, a prekrasna Avenija slobode vodila je do samog centra grada. Već prvi dan ostala sam neugodno zaprepaštena: svi pločnici bili su u sitnoj, bijeloj kaldrmi. Kako se Lisabon smjestio na 7 brežuljaka, ulice idu gore-dolje, sve je neravno, vijugavo, uglavnom, pakleno za hodanje u bilo kakvim potpeticama. Drugi dan sam promijenila cipele. Sredinom Avenide da Liberdade prostire se prekrasno, sjenovito šetalište.

Kako se prema centru i rijeci ide nizbrdo, šetnja je laka i brzo se stigne. Druga je priča kada se isti put mora prevaliti uzbrdo.

Glavna ulica, Rua Augusta, podsjeća na naš Stradun. Prepuna je trgovina, kafića, restorana i ljudi. Završava impozantnim trijumfalnim vratima, Arco da Rua Augusta. Najveći problem mi je bilo nepoznavanje jezika, čak i osnova, osim obrigado (hvala). Nikako da se snađem u labirintu ulica, nikako da se orijentiram. U takvim ulicama možeš se vrtjeti do beskonačnosti i stalno promašiti ono što tražiš. Kako god, predivno vrijeme, na mahove baš vruće, izmamilo je Lisbonjane da uživaju ispijajući odličnu kavu (espresso košta 60 – 70 centi), jedući svoje divne doçarie, a naročito meni najdraže Pastéis de nata. Ja sam pak izgarala na vrelom suncu na Praça do Comercio ili Terreiro do Paço koji se veličanstveno prostire sve do rijeke Tejo. Obožavam gradove koji se ne boje svojih rijeka.

Alfama, Belém

Događanje u kojem sam sudjelovala odvijalo se na samom rubu živopisne Alfame. Ovdje svaka fasada priča svoju priču, svaka je drukčija i posebna. Najstariji dio Lisabona opstaje i kao najsiromašniji. Besciljno lutanje labirintom uskih ulica najljepše je, a uvijek je moguće pronaći koju živu ćesmu i osvježiti se. Uostalom, Afama je izvedenica arapskog Al-hamma, riječi koja znači fontana ili kupalište.

Belém je također dio Lisabona, a najpoznatiji je po Pastéis de Belém, iako su njegovi nejestivi dijelovi također izuzetno zanimljivi. Na žalost, kako su stotine turista nagrnule da pojedu ili kupe ove kolače, odustala sam od čekanja u dugom redu. Da li uopće postoji najbolje vrijeme za lagano, osamljeno, pregledavanje svega što bi me zanimalo? Kako u gužvi osjetiti duh vremena, ljepote i povijesti?

Bakalar, porto i mandragora

Neću puno pisati o više nego odličnoj portugalskoj kuhinji koja je u sebi premiješala okuse svojih kolonija. Riba (bakalar) i povrće prevladavaju. Portugalci se hvale da imaju 365 recepata za pripremu bakalara. Za Portugalce se veli da žive od bakalara, a preživljuju od sanja. Slatko, slano i ljuto miješaju se. Pije se dobro vino, porto je odličan.

Miomiris pečenih marona širi se ulicama (2€ mjerica). U Alfami sam zatekla dvojicu ribara kako peku na žaru poveće komade neke bijele ribe. Vrijeme je ručka. Neugledni barovi nude odlična, jeftina jela. Izlozi su puni slastica, riba, rakova i plodova mora.

Nekada, još od dana poznatog moreplovca Ameriga Vespuccija Portugalke su koriste magični korijen mandragore, biljke koja izaziva ljubavno uzbuđenje (ili smrt). U Srednjem vijeku mandragora je bila cijenjena u cijeloj Evropi, a danas je se sjećaju jedino iscjelitelji Magreba i Portugala. Na jela ili napitke s mandragorom nisam naišla, ali nadam se da ću drugi puta biti bolje sreće. Da, da, drugi puta: Lisboa i Portugal imaju magičnu privlačnost i želim opet doći, onako opušteno i bez obaveza.

p.s.

Draga lusitania ljubazno mi je ponudila da se nađemo, što sam imala najbolju volju i ostvariti. Prije puta. Kada još nisam bila sigurna kako će mi izgledati dani u Lisabonu. Na žalost, svaki dan bio je ispunjen, od 10 - najmanje 19 h. Ili iscjepkan. Od susreta ništa. Žao mi je, ali idući put ....... Havala, lusitania.

18.10.12 13 komentara

7.10.11 10 komentara

☆ A short visit to beautiful Budapest. ☆

Nekoliko zadnjih dana provela sam u drugoj prijestolnici K und K: prekrasnoj Budimpešti. Nakon cijelog jednog života ponovno sam se našla u gradu koji je na mene, kao djevojčicu, ostavio snažnu impresiju. Budimpešta je i tada, u onim, za Mađarsku, olovnim vremenima, zračila velegradskom ljepotom. Iako je ostatak zemlje bio jadno siromašan, skroman i ružan, ovaj grad bio je jednostavno očaravajući. Ponovno sam uživala u već zaboravljenim vizurama.

Magyarország: putovanje

Goulash, horses and violins in Pesta, Buda and Óbuda by Laka kuharica: Budapest subway.

Za otprilike 5 sati stižem vlakom u Budimpeštu na poznati Keleti pályaudvar (kolodvor). Putovanje je ugodno, primjećujem koliko je ovaj dio Mađarske zelen, polja obrađena, a Balaton ogroman. No, pruga je u sličnom stanju kao i naša jer vlak, mjestimično, puzi. Odmah pokraj kolodvora, nalazi se stanica Metroa, posve neoznačena (treba pitati). Nema puno linija, ali sve je odlično označeno, pa se čovjek ne može izgubiti. Karta u jednom smjeru (bez presjedanja) stoji 320 forinti (100 Huf=cca 2,75 kn). Svi vele da nikako ne treba uzeti taksi ispred kolodvora. Stoga, bolje ići podzemnom. Po izlasku, evo štanda s informacijama za turiste. Ljubazna djevojka usmjerava me prema hotelu, svega nekoliko minuta na desno. Koga zanima kakav je bio hotel, može pročitati ovdje.

Jezik i ljudi

Oduvijek smo išli u Mađarsku. Najviše u šoping. U tom vremenu naučila sam nekih 10-ak fraza, ništa više. To je jezik koji me baca u očaj: apsolutno ništa ne razumijem, ni napisano, ni izgovoreno. Osim navedenih fraza. Ne znam kako drugi, ali ne osjećam se baš najbolje u zemlji u kojoj se teško sporazumijeti. No, moram reći da su ljudi na ulici vrlo susretljivi, a mlađi govore engleski. Općenito, Mađari su vrlo ljubazni (navodno da njihov jezik poznaje samo nekoliko psovki, a i te su vrlo naivne u odnosu na naše). Još je uvijek uobičajeno reći (kezét) csókolom (ljubim ruke) ženama i starijim osobama kao izraz poštovanja. Grad je prepun klupa na kojima sjede ljudi svih uzrasta, pričaju, drijemaju, odmaraju i uglavnom promatraju svijet oko sebe. Nema previše žurbe. To mi se sviđa.

Budapest

Ulice su umivene, fasade uređene, prevladava monumentalnost. Iako ne volim barok, u zadnje vrijeme krećem se gradovima koji su upravo takvi: kićeni. I ne mogu reći da su mi odbojni. Kao i kod nas, posvuda ima uličnih svirača, ali tu sličnost prestaje. Ovi svirači sviraju klasičnu muziku, ne kojekakve „kuruze“ i „ljige“. Ljudi slušaju, plješću, bacaju forinte. Kafića i restorana ima posvuda, od onih koji se hvale tipičnom mađarskom kuhinjom, do onih koji nude kuhinje s različitih strana svijeta. No, ovdje, u centru grada, tanjur gulaša poprilično košta, barem za nas, a vjerojatno i za njih. Za ovakav grad treba vremena za pomno razgledanje jer prošlost mu je bogata i burna. Također, čini mi se da su Mađari puno nadareniji od nas u turističkoj ponudi. Sve znaju načiniti zanimljivim i ponuditi kao atrakciju.

Lázár Lovaspark – park konja, večera i violine

Goulash, horses and violins in Pesta, Buda and Óbuda by Laka kuharica: horses, food and violins

Svega 35km od Budimpešte, na rubu Domony doline, smjestio se Lázár Lovaspark. Još jedan primjer kako se može dobro prezentirati svaki dio povijesti. Zanimljiv show s husarima i konjima, čak i jednim magarcem, traje oko sat vremena. Životinje su jednostavno prekrasne i čovjek ne može ne uživati.

Goulash, horses and violins in Pesta, Buda and Óbuda by Laka kuharica: hungarian tipical food

Čim smo došli, čekale su nas pogačice i palinka od šljiva. Zvuči poznato? Naravno, pa nismo uzalud proveli toliko dugo u istoj državi. Običaji i jela su nam više slični nego što mislimo.

Nakon toga slijedi „tipična“ večera koja započinje gulaš-juhom, a završava zlevankom zaslađenom pekmezom od marelica. Sve je bilo fino, jedino, za moj ukus, malo preslano. I inače, mađarska kuhinja voli slano, masno, ljuto. Pozadina razgovoru našeg velikog i sa svih strana svijeta društva bili su nezaobilazni „cigani“. Svirali su lijepo, ali ipak, nisu ravni Sándor Lakatosu, kralju čardaša kojeg sam imala priliku slušati „na uho“ jednom davno u Beču.

Gulaš

Sjeverni dio Hrvatske, onaj Panonski, posve je zanemaren. Ako gledate TV, uvijek se priča samo o tri grada: Zagrebu, Splitu i Osijeku. Ostatak Hrvatske ne postoji ni za politiku, ni za medije. Nije ni čudno, ne postoji ni Dubrovnik, za mene jedan od najljepših gradova na svijetu, pa kako će onda ostali dijelovi ove nesretne zemlje. Stalno i uporno promovira se ono što nije najbolje. Ljudi u ostalim dijelovima zemlje marljivo rade i ne očekuju da im novac pada s neba samo zato jer imaju neki ružan apartman uz more, za iznajmiti. Osijek se forsira iz lažne solidarnosti zbog stradanja Slavonije u ratu, ali sve je to „lip service“. A Zagreb samo zato jer, uz to što je glavni grad, umišlja da je zaista centar Hrvatske i svijeta. Zašto ovo kao uvod o gulašu? Zato što je gulaš tipičan za Panoniju, ali jedino su ga Mađari, kao i papriku, znali iskoristiti kao nešto posebno. Ovdje je moja verzija – jer svatko ima svoju i sve su one „prave, izvorne, odlične“. Ako želite izvorno mađarski štih, izbacite povrće i hajdinsku kašu, a dodajte malo više slatke ili ljute crvene paprike. Jó étvágyat!

25.6.11 4 komentara

Laka kuharica

Dobrodošli

Find my recipe in your language:

Možeš me pratiti i ovdje

Oblaci gušta

Obiteljski recepti i posvete

Putopisi i laki sadržaj

Nedavno skuhano

Ranije skuhano

Prijatelji bloga