Nije me bilo na blogu već neko vrijeme, ali imam opravdanje: nisam bila doma, a tamo gdje sam bila nije mi bio dostupan Internet, barem ne besplatno, ali ni vrijeme. Bila sam na konferenciji i kako to biva, cijeli dani, od ranog jutra bili su mi ispunjeni. Iako je krevet u hotelskoj sobi bio božanstveno tvrd, malo sam na njemu spavala. Sve je prošlo u obavezama, druženju s kolegama i prijateljima. Mislim da prvi dan nisam ni privirila van jer…
Kako su Vodice bez vode
Ono što me je zaprepastilo i sasvim dotuklo je odnos prema običnoj vodi u hotelu koji, navodno ima 4 zvjezdice. Vodu jednostavno ne smiju i ne žele poslužiti u blagovaonici. Tamo morate, ako ste žedni, kupovati Todine flaširane vode po najmanje 12kn za 3 dl! Kako je naš narod i inače malo tup po tim pitanjima, smatraju to sasvim normalnim i baš se i ne bune. No, nisam jedina koja je primjetila ovo s vodom, a bogme sam se i pobunila i onda su mi je ipak donijeli. Zaista je nečuveno, ako još niste shvatili poantu, da u hotelu s 4 zvjezdice odbiju poslužiti običnu vodu s ledom! Još čudnije jer su Vodice dobile ime po dobroj izvorskoj vodi. Zamislite da dođete u hotel u Vichyu i da vam odbiju poslužiti Vichy vodu!
Kako su Vodice još u 20-om stoljeću
Hotel se želi okušati u kongresnom turizmu, ali pohlepa, neznanje i korumpiranost i ovdje su pobjedili. Zašto? Dakle, pohlepa: 80kn/dan za korištenje obične Internet veze, u sobi, s kabelom jedva 2 m dugim. Može i u lobiju, 30kn/h. Neznanje: kako imati kongresni turizam bez bežične, brze Internet veze, i to besplatne i to u svim dijelovima hotela? Danas je to standard, u prošlom stoljeću bila je konkurentska prednost. Korumpiranost: inspektora koji ne vide, uz onu vodu, još dosta krupnih sitnica koje ne odgovaraju kategorizaciji za 4 zvjezdice. Slijepi sigurno nisu, pravilnik sigurno poznaju, zaključak se stoga nameće sam od sebe. Ili je to zato što je jedan od vlasnika, navodno (provjereno), bivši ministar financija, oličenje pameti i ljepote?
Hotelska hrana
Prijateljica, koja je u hotel stigla nekoliko dana ranije, rekla mi je da hrana nije „nešto“. Jedino da imaju odlične kolače. Kako nikada ne jedem hotelske kolače, vijest me baš i nije oduševila. Prvo jutro bilo je pomalo otužno. Nisam mogla vjerovati očima kada sam vidjela 3 zdjele različitih „hladnih salata s mesom ili tjesteninom“ u majonezi. Samo jako naivni ne znaju da su to ostaci mesa, povrća, tjestenine i svega ostaloga zakamuflirani u majonezu. Ono što manje upućeni ne znaju, to je da se svi ostaci moraju isti čas baciti. Ovakvih „salata“ više nigdje nema upravo zbog zakonski obaveznih higijenskih i sigurnosnih standarda (HACCP). Naročito ih nema i ne smije biti u 4 zvjezdice! No, sve u svemu, hrana i nije bila tako loša – možda nedovoljno topla ili prepržena (lignje su izgledale i imale okus kao prženi, sjeckani kondomi).
Svečana večera
Svaki skup ovog tipa ima svečanu večeru. Taj pojam je zaista rastezljiv, s obzirom da se ljudi pojave obučeni i svečano i za plažu. Večera je bila služena i nije bila loša, ali……. Jadni, sasvim mladi konobari, nisu bili dovoljno brzi pa je sve stizalo na stol mlako. A glavno jelo posluženo je tek u 23h! Uvijek je to kod nas tako: piši zlatom, zapečati govnom. No, užase lokalnog banda nisu nadmašila ni mlaka jela. Svirali su zdušno, glasno da nisi čuo ni što misliš, a najfriškiji „hit“ bio je star barem 15 godina. Ostalo su bile niske dvotaktnih valcera, falš polki, dalmatinskog countrya i još kojekakvih grozota. Čisto mučenje. Svejedno, najveći broj sudionika sasvim se lijepo zabavljao, galopirao po podiju i veselio se. To je dobro. Samo ne za mene.
Ljubazni ljudi
Usprkos svemu, ogriješila bih dušu kada ne bih ništa napisala o ljubaznosti, susretljivosti i iskrenoj gostoljubivosti osoblja hotela, ali i drugih osoba koje sam srela. U Tribunju smo prijateljica i ja bile divno ugošćene na terasi male kuće čiji je travnjak bio divno "izmanikiran"! Ljudi su iznijeli domaći pršut, sir škripavac, pancetu, mladi luk iz vrta, domaće vino, rakiju, sušene smokve iz njihovog vrta……Upoznali smo se taj dan.
Put u prošlost
Nakon cijelog jednog života opet sam se našla u Betini. Nekada sam tamo ljetovala u našoj kući, po 2 mjeseca u komadu. Imala sam savršeno društvo. Tamo sam prvi puta jela najbolje krpice sa zeljem koje je pripremala mama mojih prijatelja. Nje više nema. Prošla sam poznatim dijelovima Betine, pomalo se vratila u divne dane djetinjstva i rane mladosti. Definitivno zatvorila jedno poglavlje života.
Nagrade
Na povratku, dočekale su me dvije krasne blog-nagrade.
Pitanja i odgovore koji idu uz ove nagrade, možete naći ovdje.
